Priče sa govornom manom

Farah je na sarajevskom eFM radiju čitala svoje priče. Ovdje ih možete čuti.

Priča 01

Znaš, ja se najviše bojim ljudi iza šaltera, bilo kojeg šaltera. Šaltera studentske službe, šaltera u pošti, šaltera u agencijama, firmama, zavodima, šalterima na onim mjestima gdje se placaju voda, stuja, plin, stanarina, šaltera iza kojih sjede kafkijanski službenici. Pred njima si i valjda jedino još samo pred Bogom i doktorom, isti. Svi smo isti...

Priča 02

Cimer ti dode nešto kao i prijatelj i brat i poznanik i dijete. Ma sve u jednom! E vidiš on nije bio samo moj cimer. S njim sam ponekad, ponešto i radila. On je svirao, a ja pjevala. Prva Erolova, njegova i moja proba bila je u podrumu Zbirnog centra. Posljednji zajednicki nastup bio je u Izoli, na nekom ljetnom festivalu.

Priča 03
Svi ste vi mene zato zavoljeti. Pardon, al’ nisam imala pardona! Tebe boli i uvrijedi kad kažem, znaš što? Zato što ti ne bacam šarene laže i balone. Zato što želim da si bolji, najbolji. Zato što hoću da ti poklonim sve što imam, svaki red neke knjige, svaku sitnicu sa ulice, svaki uhvaćeni flert, svaku primječenu podvalu, svaku laž, svaku preljubu, poneku izdaju...
Priča 04

Na primjer, desilo mi se juče, imala sam ništadan! Pravi, pravcati ništadan. E pa to ti je kad imaš dan koji je za ništa. Ništa ne radiš, ništa ne moraš, ništa ne trebaš, ništa ne očekuješ, ni s kim se ne dogovaraš, ništa ne kupuješ...al sve u svemu, ništa ne radiš. Meljaš se po gradu...

Priča 05

Hoću baš da krajem decembra budem sitni malograđanin, da sjedim u svojoj kući i čekam djeda Mraza, kitim sobu, pravim kuglice od ruma. Hoću baš da glancam svaku čašu, brišem svaku trunku prašine, trčim u trgovinu prekoputa po zaboravljeni vanilin šećer. Hoću da meljem orahe, čitam bakine recepte i pjevušim uz noćni program ili smišljam šta ću obući za novogodišnju noć.

Priča 06

Ne misliš li ponekad da najmanje poznajemo ono ili onog s kim provodimo najviše vremena. Mislim, ne znam jel me kontaš? Hoću da kažem ono što je svakodnevno prihvataš bez  svijesti da je tu.

Priča 07

Papak ili kopito je velik,otvrdli,okosšali nokat kod četvoronožaca koji spadaju u grupu kopitara. U svojoj konačnoj evolucionoj fazi dobio je ulogu stopala koje nosi na sebi, uz svoja tri brata sa preostalih nogu, svu težinu jedne krave,vola, konja, ovce... Pa onda da pokušam al' ovaj put uz obilje mašte i odbacivanje svakog racionalnog razmišljanja primjerenog homo sapiensu da se ubacim u njegove mentalne strukture i gledam svijet njegovim očima.

Priča 08

Oni imaju monopol. Oni sude. Oni odlučuju. Oni te gledaju s podsmjehom kad ulaziš u kafanu, a nisi po njihovom JUSu obučen. Oni te procjenjuju. Oni donose zaključke o tebi: jesi ozbiljan, jesi li faca, jesi li dovoljno kul, jel znaš nešto radit? Oni čitaju sve iz tvoje garderobe: jesil' savladao Tarantina, poznaješ li muzičku scenu, furaš li se na naivu,? E, to je furka iz 18. vijeka.

Priča 09

U stvari, ne znam ni kako bih ti to ispričala. Sve to negdje leluja, gubi mi se. Ne znam da topretočim u riječi. Javlja mi se ponekad. I tad kad se javi, jako je , moćno. I bolno i sretno. Pomalo zadovoljno, pomalo preplašeno. Pomalo zaogrnuto u ono „ma šta me briga“, pomalo poljuljano onim „hej šta to radiš“...

Priča 10

Znam da si odmah pomislio da kako neko može voljeti gomilu industrije naguranu na malo prostora, desetine solitera i vječni smog.  Može, vjeruj mi da može. Za razliku od ostalih bosanskih kasaba, mahala, čaršija i inih s dugom tradicijom gradova, ona nije takva...