Priče

U biblioteci „Egzil-abc” preštampavana su ratna izdanja književnih djela objavljenih u Bosni i Hercegovini i štampane knjige bosanskohercegovačkih pisaca, kako onih koji su u tom periodu živjeli i pisali u BiH, tako i onih koji su živjeli u Sloveniji i drugdje. Izdavač je bio Vjekoslav Andree, pokretač i urednik Josip Osti, a cijeli koncept zasnovan na ideji da se ljudima koji su živjeli odvojeni od porodica, domovine, svega dragog i poznatog, vrati jedino što se tada moglo, pisana riječ. Mnogi su, tih godina, upravo prikupljajući izdanja biblioteke „Egzil-abc” počeli ponovo stvarati svoje (izgorene, izgubljene, ostavljene, pokradene) kućne biblioteke.

Knjige su štampane u mekom uvezu i neobično malom formatu da bi ih se, u tempu stalnih selidbi i nenadanih kretanja, moglo bez teškoća ponijeti sa sobom. Čitaocima su se dijelile besplatno uz sugestiju da ih daju i drugima na čitanje, a po mogućnosti i sami umnožavaju i dijele zaintresovanim. Pored afirmiranih, knjige su po prvi put objavili i neki novi i mladi autori. Jedna od njih bila je i Farah Tahirbegović sa knjigom „Pismo roditeljima”. Knjiga je izdata 1993. godine. Farah je tada živjela u Ljubljani. Zbog rata nije uspjela završiti prvu godinu komparativne književnosti u Sarajevu, a zbog sulude birokratije i jezičke barijere studij nije mogla nastaviti u Sloveniji.

Studirajući tako, ne baš svojom voljom a opet izuzetno uspješno, na Viši šoli za socialno delo, svoju prvu i veliku ljubav, književnost, njegovala je i odgajala sama. U tom je periodu izdavala mnoge prozne tekstove u ljubljanskom časopisu IZI, urednika Zorana Mutića, te se aktivno uključila u rad Književne radionice Kulturnog vikenda djece iz BiH u Vodnikovoj Domačiji, ubrzo se izdvojivši kao njen najdarovotiji polaznik.

„Dar uočavanja bitnog, pogotovu sitnica, koje, nesporno život znače, proživljavanje viđenog i doživljenog , njihovo umješno jezičko izricanje karakteriziraju sve njene tekstove, bilo da imaju oblik pisma, dnevnika, zapisa ili priče.”
(Josip Osti)